Virtualna šetnja Novaljom
Četvrtak, 30 ožujak 2017

Antički vodovod

Pripremio: Marijan Šuljić

 

Antički vodovod u Novalji predstavlja najznačajniju arheološku baštinu otoka Paga. Radi se o podzemnom kanalu – tunelu, koji je sagrađen u 1. stoljeću naše ere za vrijeme Rimskog carstva. Služio je za napajanje mjesta vodom iz izvora u obližnjem Novaljskom polju.

 



Talijanova buža

Kako je vodovod sagrađen u vrijeme kada je na ovim područjima vladalo Rimsko carstvo domaći stanovnici zovu ga Talijanova buža.
Talijanova buža je tunel u cijelosti isklesan u živom kamenu. Danas je očuvan u dužini od 1042 m. Prosječna širina iznosi mu oko 60 cm. Visina mu varira od 120 cm do 220 cm s tim da najvećim dijelom tunela iznosi oko 170 do 180 cm.
O funkcioniranju samog vodovoda u vrijeme kada je izgrađen danas se vrlo malo zna. Prema pronađenim arheološkim ostacima možemo pretpostaviti da je Novalja početkom naše ere bila značajna luka na putu od južnog Jadrana prema antičkom gradu Aquileji (u blizini današnjeg Trsta).
U vrijeme kada se plovidba odvijala na vjetar, prirodne uvale omogućavale su sigurni boravak, ponekad i više dana ili tjedana, do početka povoljnog vjetra.
Upravo zbog svojeg položaja i mogućnosti plovidbe burom u krmu prema Istri luka današnje Novalje dobiva u rimskom vremenu na značaju i postaje jedan od nezaobilaznih pristaništa na jadranskom plovidbenom pravcu što je od istočnog Sredozemlja vodio prema sjevernoj Italiji. Uz luku se formira naselje koje dobiva latinsko ime navalis odnosno navalia što u prijevodu znači pristanište, luka te će iz ovog naziva kasnije Novalja dobiti ime.
Tijekom petog i šestog stoljeća u Novalji se podižu tri velike crkve na različitim mjestima u luci. Kako u naselju u ranijim vremenima nije bilo hramova a niti je pronađen forum oko kojeg bi se formirala neka jezgra naselja nameće se zaključak da crkve nisu služile samo stanovnicima Novalje i obližnjih naselja već su bile i crkve mornara i putnika koji su se zatekli u Novalji čekajući nastavak puta.
Takvo naselje i luka trebali su vodu. Stoga je i izgrađena ova impresivna građevina.

Izgradnja tunela

Vodovod ima 9 nadzemnih otvora (odušnika ili odiha) koji su izgrađeni za potrebe probijanja tunela. Naime, nakon što se označili trasu na površini, graditelji su produbili 9 vertikalnih otvora.  Ovisno o konfiguraciji terena, otvori su visoki od 5 do 44 metara, koliko iznosi visina sedmog otvora. Svi otvori su pravokutnog oblika osim jednog (trećeg), koji je kružnog oblika, a u njihovim se zidovima i danas vide utori za vrhove stopala namijenjeni ulasku ili izlasku iz podzemnoga kanala.
Nakon što se na površini označila trasa i mjesta gdje će biti otvori pristupilo se kopanju tunela. Najprije su se kopali vertikalni otvori s kojima se dolazilo do željene dubine, na buduću trasu tunela, te kopalo u dva smjera. Kod kopanja tunela vodila se briga i o padu cijele trase (oko pola metra na dužinu cijele trase) kako bi voda mogla sama doticati.
I danas su na zidovima stijena vidljivi tragovi kopanja tunela pa možemo po smjerovima tih tragova odrediti mjesto gdje su se kopači tunela spojili. Samo je na jednom mjestu (između šestog i sedmog otvora) došlo do značajnijeg promašaja između kopača, dok su sve ostale točke spajanja poprilično točne.
Za vrijeme gradnje tunela graditelji su nailazili na manje pukotine u stijenama i na manje pećine. Na tim se mjestima tunel podzidavao suhozidom, ciglama i žbukom. Na ciglama je jasno vidljiv žig proizvođača – AFAESONIA. Pretpostavlja se da se odnosi na Aula Fesonija koji je u to vrijeme (1. stoljeće) imao ciglanu.
Dakle, bez modernih instrumenata koji su nam danas poznati, graditelji su iskopali tunel u živoj stijeni koji cijelom dužinom ima lagani pad.

Ponovno otkriven

Vodovodu se tijekom vremena zagubio svaki trag. Priča se kako je tijekom prve polovice 19. stoljeća u njega propalo neko dijete, a dok su ga mještani vadili, otkrili su pod zemljom impresivan kanal. Prvi istraživač vodovoda bio je novaljski župnik don Ante Bonefačić, koji je u župnoj kronici iz 1910. godine pisao o tom objektu.
Početkom 20. stoljeća Austro-ugarska vlast stavila je tunel u uporabu. Duž cijelog tunela bile su postavljene cijevi. Kod osmog otvora sagrađena je cisterna u koju je voda dolazila s izvora Škopalj pomoću crpki koje je pokretala vjetrenjača, te dalje od cisterne cijevima do tunela i konačno do Novalje. Međutim, udari bure ubrzo su srušili vjetrenjaču, te je vodovod opet napušten. Isti sistem rada s pomoću vjetrenjača obnovila je talijanska vlast 1918. godine, ali i to je bilo kratkog vijeka.
Još jedan pokušaj dopreme vode iz Škoplja u Novalju bio je 1929. godine kada je crpke umjesto vjetrenjača pokretao motor na naftu. I ovaj sistem je bio kratkog vijeka.
Zadnji put je vodovod  stavljen u funkciju 1947. godine kada je vjetrenjaču i motor zamijenila električna crpka.
Osamdesetih godina 20. stoljeća objekt je istraživao učitelj Bruno Puharić, na čiju je inicijativu objekt posjetilo nekoliko speoloških ekspedicija.
Devedesetih godina na objektu je radio prof. Nikola Crnković. On je pronašao deveti otvor te otkrio da se vodovod račva u dva pravca: prema Kolanu i prema Novaljskom polju.

 

Turistička atrakcija

Danas je Talijanova buža turistička atrakcija. Na ulazu u tunel sa novaljske strane izgrađen je Gradski muzej u čijem je podrumu uređen ulaz u ovaj jedinstveni arheološki lokalitet.
Vodovod je prohodan u čitavoj dužini do osmog otvora kod kojeg se nalazi mala brana koja zadržava vodu da ne dotječe dalje. Od osmog otvora do kraja kanala tunel je ispunjen vodom u visini od oko 1 metra.

Literatura:
- ''Rimski vodovod u Novalji'', Adrijana Škunca, Aleksij Škunca i Ante Bonefačić
- ''Priča o Novalji'', prof. dr. Zdenko Brusić